Talijanski Galateo: Podrijetlo, pravila i trenutna valjanost

iniciranje » kultura » Talijanski Galateo: Podrijetlo, pravila i trenutna valjanost

El Talijanski Galateo Nastao je tijekom renesanse, ali i dalje utječe na način na koji sjedimo za stolom, kako razgovaramo s drugima, pa čak i kako se predstavljamo u javnosti. Iako može zvučati staromodno ili uštogljeno, iza tih pravila krije se vrlo aktualan cilj: bolje živjeti zajedno, izbjegavati neugodne situacije i projicirati uglađenu sliku bez pretencioznosti.

U srži svega je ideja da pravi gospodin (i, po tome, svatko) mora u svakom trenutku biti pristojan, ugodan i dobro odgojen. I, iznad svega, ne smije reći, učiniti ili čak izazvati išta što u slušatelju budi neugodne, nepristojne ili odbojne slike. Ta ravnoteža između uljudnosti, humora i praktičnosti učinila je Galateo ključnim tekstom u povijesti uljudnosti.

Što je talijanski galateo i tko je bio Giovanni Della Casa

Izraz "galateo" U talijanskom jeziku postao je sinonim za bonton, dobre manire i pravila suživota, a potječe iz vrlo specifične male knjige: „Galateo overo de' costumi“. Ovaj kratki traktat o ponašanju napisan je oko 1550-ih i objavljen je posthumno 1558. u Veneciji, na vrhuncu humanističkog pokreta.

Njegov glumac, Giovanni Della Casa (rođen u Borgo San Lorenzu 1503., a umro u Rimu 1556.), bio je istaknuti pisac, autor i katolički nadbiskup. Osim crkvene karijere, istaknuo se kao veliki latinist i govornik, a najviše ga pamtimo po ovom priručniku lijepih manira, koji je od samog početka uživao ogroman uspjeh među obrazovanom talijanskom elitom.

Della Casa nije izmislio žanr: oni su već postojali knjige ljubaznosti i priručnici za ponašanje Široko rasprostranjena djela, poput "Dvorjanina" Baldassarea Castiglionea ili tekstovi Alessandra Piccolominija, Luigija Cornara ili Stefana Guazza, također su bili utjecajni. Ali živahan ton, suptilna ironija i pažnja prema sitnim bijedama svakodnevnog života istaknuli su "Galatea" među svima njima.

Rad je prvenstveno usmjeren na bogati građani koji žele ostaviti dobar dojamne samo usavršavati dvorjane u palači. Za razliku od uzvišenog i gotovo nedostižnog ideala drugih traktata, ovdje nalazimo upute o tako prozaičnim stvarima kao što su nerezivanje noktiju u javnosti, nečačkanje zuba ili nerazgovaranje o apsurdnim snovima koji zanimaju samo osobu koja ih je sanjala.

S vremenom je riječ galateo počela označavati bilo koga u Italiji priručnik protokola ili bontonaDok su u drugim zemljama traktati inspirirani Della Casom dobili vlastita imena, bez da se taj izraz toliko proširio kao neologizam.

Povijesni kontekst i evolucija pravila uljudnosti

Da bismo razumjeli utjecaj Galatea, moramo ga smjestiti u vrlo dug proces usavršavanja običaja što, prema autorima poput Norberta Eliasa, čini dio „civilizacije“ Europe. Od pada Rimskog Carstva do kasnog srednjeg vijeka zajednički obroci bili su prilično kaotični, a granice između javnog i privatnog vrlo nejasne.

Stoljećima je, čak i za plemićkim stolovima, bilo uobičajeno dijeljenje tanjura, čaša i pribora za jelo Iz čiste nužde: nije bilo pojedinačnih posuda za posluživanje kao danas. Ljudi su jeli prstima, pili iz iste posude i pijuckali izravno iz zajedničkog izvora. U takvom kontekstu, gdje su svačija usta i ruke dodirivale istu hranu, imalo je još više smisla uspostaviti pravila kako bi se izbjeglo odbijanje ili nametljivost.

Čak i u vrijeme kada Karlo Veliki Bilo je pokušaja da se uvede red u ponašanje i bonton za stolom, kao reakcija na prakse koje su se smatrale barbarskim nakon fragmentacije rimskog svijeta. Kasnije su srednjovjekovni autori poput Pedra Alfonsa (12. stoljeće) davali savjete specifične poput toga da se, ako netko mora pljunuti tijekom obroka, to učini diskretno i strateški, bez prljanja klupa ili zajedničkih prostora.

U 13. stoljeću, Sedam dijelova Alfonsa X. Mudrog Uključivali su vrlo detaljne odlomke o ponašanju za stolom: ne pričati dok žvačete, ne puniti usta toliko da se čini kao da ćete se zagrcnuti, izbjegavati uzimati zalogaj cijelom rukom kako ne biste izgledali proždrljivo, jesti polako kako se ne biste razboljeli od probavnih smetnji, prati ruke prije i poslije jela, ne brisati odjeću, ne pjevati dok jedete jer to izgleda kao pijana radost ili ne žuriti u zajedničku zdjelu kao da želite svu hranu za sebe.

Taj normativni duh nastavio se s Brunetto Latini, Bonvesin da la Riva, Francesc Eiximenis i mnogi drugi, koji su u 14. i 15. stoljeću nastavili usavršavati smjernice pristojnosti. Međutim, 16. stoljeće bilo je posebno plodno u ovoj vrsti rasprava, s djelima poput spomenutog „De civilitate morum puerilium“ Erazma Rotterdamskog (1530.), usmjerenog na odgajanje mladih u dobrim manirama, posebno za stolom.

U tom plodnom tlu nastaje Della Casin "Galateo", koji postaje Talijanska znamenitost i s puno zdravog razuma i dozom humora uspostavlja dobar dio onoga što podrazumijevamo pod obrazovanjem u društvu.

Galateo, politika i kulturni prestiž u renesansnoj Europi

Povjesničari naglašavaju da "Galateo" nije samo šarmantan priručnik za bonton, već i plod osjetljivog političkog trenutkaIzmeđu 1494. i 1559. godine, talijanski poluotok bio je poprište neprekidnih ratova i okupacija francuske, španjolske i njemačke vojske. Talijanske vladajuće klase, ponižene i potresene stranim uplitanjem, posvetile su se definiranju kulturnih ideala koji su ih udaljili od ovih "barbara" sa sjevera.

U tom kontekstu, razmišljanje o idealan jezik (Pietrov Bemboov toskanski projekt), lik savršenog kardinala, arhitektonski modeli i idealni general dodani su traktatima o dobro obrazovanom gospodinu s besprijekornim manirama. Definirajući s takvom preciznošću kako bi se "pravi muškarac" trebao odijevati, govoriti, sjediti ili šaliti, talijanski autori slali su implicitnu poruku: "Mi smo ti koji najbolje znamo kako se ponašati u Europi."

„Galateo“ se također oslanja na skladan i jednostavan moral naslijeđeno od Aristotela, posebno iz "Nikomahove etike" i njegove teorije zlatne sredine. Della Casa, poput Erasma, nastoji izbjegavati krajnosti: ni grubost ni smiješnu afektaciju, ni distanciranu hladnoću ni nametljivu familijarnost; radi se o prilagođavanju okolini s gracioznošću i umjerenošću.

Zapravo, sam Della Casa ide toliko daleko da kaže da se ljudska bića ne bi trebala ograničavati na činjenje dobrih djela, već izvrši ih gracioznoTa bi gracioznost bila ona vrsta sjaja koja proizlazi iz odgovarajućeg omjera i sklada između svih elemenata radnje: tona glasa, gesta, riječi, držanja, odabranog trenutka i tako dalje.

Kritičari poput Giulija Ferronija vidjeli su u "Galateu" a vrlo restriktivno praviloGotovo zagušljivo, utemeljeno na oprezu, autocenzuri i dašku licemjerja, neprijateljski nastrojeno prema originalnosti i gafovima. Drugi znanstvenici, međutim, ističu da tekst odražava moderan način razumijevanja pojedinca unutar mreže odnosa u kojima su uljudnost, samokontrola i interkulturalna kompetencija temeljni.

Struktura “Galatea” i recepcija kroz stoljeća

Iako nam je prenesena kao sažeta mala knjiga, „Galateo“ Nije rođeno s podjelom na poglavlja koje danas poznajemo. Latinski rukopis sačuvan u Vatikanu (ranije Parraciani Ricci), s autografskim ispravcima Della Case, nema naslov i numerirane dijelove; kasniji urednici, poput Erasmusa Geminija u venecijanskom izdanju iz 1558., ispravili su mnoge odlomke i varijante.

Djelu je prethodio kratki traktat na latinskom jeziku, „Od ureda inter tenuiores et potentiores amicos„(1546.), gdje je Della Casa već razmišljao o obvezama između prijatelja različitog društvenog statusa. U njegovo vrijeme latinski je još uvijek bio jezik intelektualnih elita, a autor je slovio za jednog od najboljih proznih pisaca i govornika na tom jeziku.“

Paradoksalno, „Galateo“ je stekao određeni ugled pedantnog i ukrašenog teksta zbog svog svečanog otvaranja arhaičnom riječju „conciossiacosaché“. Međutim, kritičari poput Giuseppe Baretti A pjesnici kalibra Giacoma Leopardija stavljali su ga gotovo u rang s Machiavellijem kao uzor talijanske proze 16. stoljeća, opisujući je kao jednu od najelegantnijih i "atičkijih" svog vremena.

Moderne verzije sačuvale su to nasljeđe: izdanja pod nadzorom Emanuela Scarpa o Gennaro Barbarisi u Italiji, te engleski prijevodi poput onih RS Pine-Coffina, Konrada Eisenbichlera i Kennetha R. Bartletta, ili često citirani prijevod MF Rusnaka. Svi su oni pridonijeli činjenici da se „Galateo“ i dalje proučava kao ključni tekst u renesansnoj kulturi.

Nadalje, knjiga je čitana u odnosu na autore kao što su Dante i BoccaccioDella Casa često citira ili oponaša ove autore, posebno kada ponovno stvara živahan, narativni stil koji podsjeća na romane u "Dekameronu". Njegovi komentari o jeziku, štoviše, povezani su s toskanskim idealom koji je predložio njegov prijatelj Pietro Bembo tijekom istih tih godina.

Pravila ponašanja: od izgleda do razgovora

U prvim poglavljima Della Casa iznosi središnju ideju: gospodin mora uvijek biti uljudan, ugodan i dobro odgojenMožda se čini da skromnost u odijevanju ili govoru teži manje od velikodušnosti ili postojanosti, ali te male vrline su ključne za osvajanje poštovanja onih oko nas.

Jedno od osnovnih pravila je ne izazvati nepristojne slike u mislima drugih. To se prevodi u izbjegavanje skatoloških referenci, ne aludiranje na fiziološke potrebe i neisticanje, gestama ili komentarima, stvari koje društvena skromnost radije skriva. Na primjer, nije prikladno jasno dati do znanja da ste upravo izašli iz kupaonice, niti je ispravno ispuhati nos, a zatim odmah početi pregledavati rupčić.

Slično tome, Galaćanin inzistira na tome da se mora suzbiti poriv za pljuvanjem, zijevanjem ili samočapanjem Pokazivanje zubi u javnosti ne znači samo izbjegavanje toga, već i izbjegavanje bilo kakve geste koja podsjeća one oko vas na tjelesne funkcije koje se smatraju privatnima i potencijalno neugodnima.

Vanjski izgled je važan: odjeća mora biti primjereno društvenom rangu Slijedeći trenutne običaje, cilj je biti dotjeran i bez pretjerane ekstravagancije. Cilj je prirodno se uklopiti u okolinu, a ne postati središte pozornosti zbog neurednosti ili pretjeranog luksuza.

Ključno poglavlje je ono posvećeno razgovorDella Casa preporučuje raspravu o temama koje zanimaju većinu prisutnih, obraćanje svima s poštovanjem i izbjegavanje sitnih ili vulgarnih rasprava. Najbolje je ne prekidati ili prenagljeno pomagati drugoj osobi da pronađe riječi, jer se to može protumačiti kao nestrpljivost ili nepoštovanje.

Također savjetuje da se ne dulje pričaju priče o snovi ili anegdote bez sadržajaVećina snova, kaže s dozom zlobe, prilično su idiotski i zabavljaju samo osobu koja ih je sanjala. Općenito, pravilo je ne dosađivati ​​​​niti uzrujavati nikoga temama koje ne doprinose harmoniji grupe.

Umjetnost bivanja u društvu: ceremonije, laskanje i pokreti

Galateo posvećuje dio svog sadržaja prisutnost na javnim događajima i ceremonijamaRaspravlja se o tome kako se ponašati prilikom primanja počasti ili sudjelovanja u društvenim ritualima koji uključuju formalne pozdrave, uljudnost ili geste poštovanja. Ako nam se iskazuju počasti, nije dobra ideja da ih glatko odbijemo, jer bi se to moglo protumačiti kao arogancija ili prezir prema onome tko ih nudi.

Istovremeno, Della Casa ne vjeruje pretjerano laskanje i servilnosti. Dobri maniri zahtijevaju iskrenu uljudnost, a ne niz praznih laskanja upućenih onima koji posjeduju moć ili bogatstvo. Rečenica je u redu: radi se o priznavanju zasluga bez pribjegavanja samoponižavanju ili laži.

Što se tiče načina kretanja, autor preporučuje izbjegavanje oba oborine poput apatijeGospodin ne bi trebao trčati kao da bježi od nečega, ali se ne bi trebao ni vući. Umjerenost i stalan korak dio su tog "dobrog držanja" koje ulijeva povjerenje i poštovanje kod drugih.

U završnim poglavljima naglašava se da sve akcije moraju biti poduzete s vlasništvo i milostNije dovoljno samo slijediti slovo zakona; to se mora činiti na način koji je prihvatljiv onima oko nas i u skladu s našim vlastitim karakterom. Umjetna krutost je jednako neprimjerena kao i potpuni nemar.

Galateo za stolom: od odvratnog do profinjenog

Gdje „Galateo“ postaje najslikovitiji jest u njegovom pravila ponašanja za stolomMnogi od njih su kristalno jasni. Nekoliko odlomaka posvećeno je opisu ponašanja koja izazivaju gađenje ili nelagodu, upravo kako bi se upozorilo na njih. Suvremeni čitatelj se može nasmiješiti, ali temeljna logika i dalje ima smisla.

Na primjer, kritika se upućuje nekome tko, kada poslužuje vino ili hranu koju će drugi jesti, stavi nos u posudu Pomirisati ili "kušati" i zatim dati mišljenje. Čak i ako vam ništa ne padne na nos, sama pomisao je neugodna. Najbolje je da svatko kuša samo ono što će sam popiti ili pojesti, bez kontaminacije hrane drugih ljudi.

Nije ispravno nuditi pića u isto staklo u kojem je netko već pio, osim možda s vrlo bliskim prijateljima ili pouzdanim slugama. Također se ne odobrava davanje kruške ili jabuke nekome drugome nakon što je zagrizao: dijeljenje je u redu, ali ne s nečim što je već sažvakano.

Della Casa ismijava one koji jedu „kao svinje s njuškama u hrani“Bez podizanja glave ili pomicanja ruku, obrazi su mu se napuhali kao da puše u lomaču. Za njega to nije jedenje, već prežderavanje. Dobri maniri znače mirno uzimanje obroka, diskretno žvakanje i ne pretvaranje čina jedenja u groteskni spektakl.

Druga navika koju osuđuje jest ona onih koji se na svečanim okupljanjima ističu time što su posebno skatološkiMiješanje hrane i pića, zbijanje neugodnih šala o tuđoj probavi ili hvalisanje time što su prljavi kao da je riječ o smiješnoj šali. Čak i ako se grupa smije, na kraju ih se smatra nepristojnima i prljavima, što ostavlja vrlo loš dojam u profinjenim krugovima.

Čak ni sluge koje poslužuju za stolom nisu izuzete: ne smiju se češkati po glavi ili bilo kojem drugom dijelu tijela pred svojim gospodarima, osobito dok jedu; moraju držati ruke vidljivima, ne skrivajući ih u krilu ili ispod odjeće, i držati ih što je moguće čisto tako da se ne vide tragovi prljavštineNjihovo ponašanje dio je spektakla hrane i doprinosi osjećaju reda i čistoće.

Kada se voće peče ili kruh je tostiran Della Casa savjetuje da se ne kuha na vrućem ugljenu. puhnite da biste uklonili pepeoBolje je lagano protresti zdjelu ili pažljivo ukloniti svu prljavštinu. Isto vrijedi i kada poslužujete prevruću juhu: puhanje u gospodarevu juhu je nepristojno, pogotovo ako osoba koja to radi nije dovoljno blizu da bi je se ne voljelo. Puhanje u tuđu hranu, kaže, je neobzirno.

Za stolom se također ne preporučuje. češkanje po voljiAko je pljuvanje neizbježno, treba to učiniti diskretno i pristojno, imajući na umu da postoje kulture u kojima se pljuvanje rijetko prakticira, a u svakom slučaju, uvijek se može neko vrijeme suzdržati. Ideja je izbjeći isticanje fizioloških radnji koje remete obrok.

Preporučuje se izbjegavati jedenje s tolikom žudnjom da štucate ili se gubite dah, što je neugodno za ljude oko vas. Trljanje zubi ubrusom ili prstom, ispiranje usta i vidljivo ispljuvavanje vode smatra se nepristojnim. I, naravno, ne biste trebali napustiti stol s još mokrom hranom. čačkalica u ustima ili iza uha, kao da je netko ptica koja nosi slamu u gnijezdo ili brijač.

Naslanjanje na stol, trpanje hrane dok se obrazi ne iskrivi ili divlje gestikuliranje kako bi se pokazalo koliko ste uživali u jelu ili vinu običaji su tipičniji za vlasnike krčmi i brbljave pijance nego za dobro odgojene ljude. Hvaljenje hrane obavlja se s umjerenostbez pretvaranja u spektakl.

Još jedno suptilno pitanje je ono o uporno pozivati Nekome tko već sjedi za stolom: fraze poput „nisi ništa jeo jutros“ ili „pojedi malo ovoga, inače se čini da ti se uopće ne sviđa“ mogu gosta učiniti neugodnim ili sažaljivim. Nuđenje hrane s našeg tanjura izravno drugome opravdano je samo kada postoji jasna razlika u rangu koja gestu čini čašću; među jednakima to može izgledati kao pokušaj da se postavimo iznad njih.

Istovremeno, nije ispravno naglo odbiti Ono što nam netko drugi nudi kao znak uljudnosti, jer bi se to protumačilo kao prezir ili ukor. Srednji put, kao što je gotovo uvijek slučaj u udvaranju, ključan je.

Od "Španjolskog Galatea" do drugih modernih priručnika

Utjecaj Galatea ubrzo je prešao talijanske granice. U Španjolskoj je adaptacija objavljena 1584. godine. "Španjolski Galateo"Preveo Domingo de Becerra. Ovaj tekst, u skladu s tradicijom rasprava o dvorskom bontonu tog vremena, razlikuje se od izvornika po tome što nije upućen samo dvorjanu palače, već svakoj osobi koja želi slijediti pravila dobrog svakodnevnog ponašanja.

Rad je organiziran u petnaest poglavlja različite duljine i predstavljen je kao Vodič za odgoj brata ili sestre Sam autor je savladao umijeće da ga ljudi cijene i vole. Uz gotovo doslovno prevedene fragmente iz Della Casinog teksta, tu su i šale, zagonetke, pa čak i četiri kompletna poglavlja koje je adaptator dodao kako bi sadržaj učinio još pristupačnijim široj publici.

Uključivanje kratkog romana je upečatljivo.Povijest velikog Soldána„“, korišten kao praktičan primjer kako ispričati dobru priču. Ova je priča u to vrijeme postigla veliku popularnost i pokazuje u kojoj je mjeri Galateo, u svojoj španjolskoj verziji, težio biti više od pukog popisa pravila: želio je istovremeno zabaviti i podučavati.

Tijekom 17. stoljeća, španjolski Galateo iz Lucas Gracián Dantisco Imao je značajan utjecaj, utječući na književnost o ponašanju i uljudnosti. Kasnije, tijekom prosvjetiteljstva, pisma lorda Chesterfielda uključivala su mnoga od ovih načela uljudnosti, a postoji čak i rukopis za samopomoć Georgea Washingtona koji pokazuje utjecaj Galatea.

U engleskom govornom području, "Galateo" je preveden na engleski već 1575. (verzija Roberta Petersona), pa se mogao naći u knjižarama. Shakespeareov LondonModerni kritičari istaknuli su da humor i teatralnost teksta pomažu u razumijevanju određenih komičnih resursa samog Shakespearea, uvijek pozornog na društvene oblike, ironiju i kontrast između uljudnosti i grubosti.

U Sjedinjenim Državama, prvo američko izdanje "Galatea" pojavilo se u Baltimoreu 1811. godine, s neobičnim dodatkom o kako rezati i poslužiti mesošto pokazuje u kojoj je mjeri bonton za stolom ostao praktično pitanje najvišeg reda.

Od renesanse do danas: lijepi maniri, ženstvenost i svakodnevni život

Tijekom vremena, koncept galancije je ažuriran i reinterpretiran. Bilo je vremena kada se smatralo da pravila lijepog ponašanja služe prvenstveno ograničiti žene u ukrasnoj ulozi, skrivajući svoju inteligenciju i sposobnosti iza fasade delikatnosti, porijekla i besprijekornog ponašanja.

Taj je model bio žestoko kritiziran u 20. stoljeću, kada su mnogi autori istaknuli da žene nisu bile obvezne skrivati ​​​​svoj "mozak" iza lijepog lica ili prestižnog prezimena. U španjolskom je čak izričito navedeno da je ova shema možda vrijedila u drugim razdobljima, kada su žene morale skrivati ​​svoju inteligenciju iza dobrih manira i običaje, ali to više nije bilo prihvatljivo u društvima koja su težila jednakosti.

Istovremeno, oni su se umnožili moderni priručnici Oni ponovno koriste izraz "galateo" kako bi objasnili kako se ponašati u svakodnevnom životu: od toga kako se predstaviti na radnom sastanku do toga što reći (i o čemu šutjeti) na poslovnom sastanku, uključujući dobre manire na društvenim mrežama ili odgovarajući način odabira riječi prema kontekstu.

Ove suvremene knjige nude putovanje kroz teme kao što su povijest GalateaPravila kako biti pristojan gost u restoranu, osnovni maniri za stolom, tajne kako biti gospodin koji privlači žene ili smjernice kako biti ugledna "dama" u današnjem društvu. Ton je obično praktičan, obećavajući preobrazbu čitatelja u sofisticiranu i dobro odgojenu osobu, sposobnu za lakoću kretanja u bilo kojem okruženju.

Također se bavi zanimljivim temama, kao što su ekstravagantna pravila u različitim zemljama ili iznenađujuća pravila kojih se britanska kraljevska obitelj mora pridržavati. Tu su i poglavlja posvećena tome kako biti dobar građanin, ugledan student ili pravi profesionalac, kao i razmišljanja o komunikaciji u digitalnom dobu, gdje se dobri maniri protežu na e-poštu, poruke i objave na društvenim mrežama.

Sve to pokazuje da, iako se društveni kontekst potpuno promijenio od 16. stoljeća, temeljna briga ostaje ista: izbjegavati nanošenje nelagode Drugima pokažite poštovanje i projicirajte sliku u skladu s okolinom. Specifičan način se prilagođava, ali Galateova logika ostaje i dalje živa.

Povijest bontona, od savjeta o tome da se ne pljune po stolu do priručnika koji uče kako se ponašati na radnim sastancima ili na društvenim mrežama, otkriva povijesnu konstantu: Društva trebaju kodekse, manje-više eksplicitne, koje omogućuju dijeljenje prostora bez iznenađenja, balansirajući individualnu slobodu s udobnošću onih oko nas; razumijevanje ove zajedničke niti pomaže nam da talijanski galateo ne vidimo kao prašnjavu relikviju, već kao ključni dio povijesti suživota i osobne slike.